Nargila, poznata i kao hookah (eng.) ili vodena lula, instrument je koji se koristi za isparavanje i pušenje aromatiziranog duhana, čiji dim prolazi kroz posudu s vodom prije nego što dospije u usta. Iako je danas popularna širom svijeta, povijest nargile vodi nas u daleku prošlost.
Nargila potječe iz sjevernog dijela Indije, odnosno iz današnjeg Irana, koji je tada bio dio Perzijskog carstva. Početno je bila prilično primitivna, izrađena od kokosovog oraha, a korištena je za pušenje opijuma i hašiša. Kasnije, bogati Perzijanci odlučili su redizajnirati nargilu kako bi joj dali današnji oblik, prilagodivši je za pušenje tih psihoaktivnih tvari. Iako povijest nargile nije potpuno razjašnjena, smatra se da ju je izmislio Irfan Shaikh.
Kroz Iranu, nargila se proširila na arapske zemlje, gdje je doživjela daljnju evoluciju, a svoju konačnu formu stekla je u Turskoj. Turci su tijekom svojih osvajaličkih pohoda donijeli nargilu na Balkan, gdje je ostala duboko ukorijenjena u tradiciji pušenja šiše, a danas je prisutna u mnogim kulturama diljem svijeta, uključujući Sjevernu i Južnu Ameriku, Egipat, Australiju, jugoistočnu Aziju, Tanzaniju i Južnu Afriku.
Duhan, koji se naziva šiša (shisha), mora biti vlažan kako bi mogao stvarati paru. Iako se naziva duhanom, zapravo se radi o celulozi koja se obogaćuje različitim okusima. Najčešće su to voćni okusi, ali mogu biti i duhanski. Ovisno o vrsti, duhan može sadržavati nikotin, ali i ne mora. Para koja nastaje prolazi kroz dugačku cijev koja je povezana s staklenom posudom napunjenom vodom na dnu nargile. Nakon što se dim ohladi kroz vodu, izlazi iz crijeva koje korisnici udišu. Neki čak obogaćuju vodu eteričnim uljem ruže, dok su se kroz vrijeme razvile alternativne metode poput korištenja vina, votke ili mlijeka umjesto vode.
Diljem svijeta osnivaju se nargila barovi koji djeluju kao kafići ili noćni klubovi, s nargilama na svakom stolu. Zbog svog jedinstvenog oblika i bogatih ukrasa, nargile su također popularne kao dekorativni komadi u zapadnim domovima. Na Bliskom istoku, nargila je duboko ukorijenjena u svakodnevnoj kulturi, često se puši kao desert nakon obroka, kao sredstvo za opuštanje ili jednostavno kao ugodan način za osvježenje.
Aromatični dim iz nargile može se izvlačiti i do dva sata, što je razlog zbog kojeg se kaže da se nargila ne puši, već da se u njoj uživa. Iako je dim obično ugodan i blag, važno je napomenuti da se "pućkanje" nargile razlikuje od klasičnog pušenja cigareta – dim se obično ne uvlači u pluća, osobito prema kraju pušenja kada melasa gotovo potpuno izgori.
S obzirom na svoju bogatu povijest i kulturno značenje, nargila je ne samo alat za pušenje, već i simbol socijalne povezanosti i uživanja u društvenim trenucima. Nargila je, dakle, više od običnog instrumenta – ona je dio bogate kulturne baštine koja je preživjela kroz stoljeća i koja se i danas nastavlja širiti diljem svijeta.